Članak 17.
1. Ako sud zatraži neposredno izvođenje dokaza u drugoj državi članici, zahtjev podnosi središnjem tijelu ili nadležnom tijelu iz članka 3. stavka 3. u toj državi, koristeći pri tome obrazac I iz Priloga.
2. Neposredno izvođenje dokaza može se obaviti isključivo na dobrovoljnoj osnovi, bez primjene mjera prisile.
Ako neposredno izvođenje dokaza podrazumijeva saslušanje osobe, sud koji upućuje zahtjev obavješćuje tu osobu da se izvođenje dokaza obavlja na dobrovoljnoj osnovi.
3. Izvođenje dokaza obavlja član sudskog osoblja ili neka druga osoba, poput stručnjaka, koja je određena u skladu s pravom države članice suda koji upućuje zahtjev.
4. U roku od 30 dana od dana primitka zahtjeva, središnje tijelo ili nadležno tijelo države članice obavješćuje sud koji upućuje zahtjev o tome je li zahtjev prihvaćen i, ako je potrebno, sukladno pravu svoje države članice, o uvjetima za izvršenje zahtjeva, koristeći pri tome obrazac J.
Središnje tijelo ili nadležno tijelo posebno mogu odrediti sud svoje države članice koji će sudjelovati pri izvođenju dokaza, kako bi se osigurala ispravna primjena ovog članka i poštovanje postavljenih uvjeta.
Središnje tijelo ili nadležno tijelo potiče korištenje komunikacijske tehnologije poput video-konferencijskih i telefonskih veza.
5. Središnje tijelo ili nadležno tijelo može odbiti neposredno izvođenje dokaza samo ako:
(a) zahtjev ne pripada u područje primjene ove Uredbe, u skladu s člankom 1.;
(b) zahtjev ne sadrži sve potrebne informacije, u skladu s člankom 4.; ili
(c) je zatraženo neposredno izvođenje dokaza suprotno temeljnim pravnim načelima te države članice.
6. Ne dovodeći u pitanje uvjete propisane u skladu sa stavkom 4., sud koji upućuje zahtjev izvršava ga u skladu s pravom svoje države članice.