Članak 64.
Nezaposlene osobe koje odlaze u drugu državu članicu
1. Osoba koja je u potpunosti nezaposlena i koja ispunjava uvjete zakonodavstva nadležne države članice za stjecanje prava na davanja te odlazi u drugu državu članicu s ciljem da tamo nađe posao zadržava svoje pravo na novčana davanja za nezaposlenost pod sljedećim uvjetima i u okviru sljedećih ograničenja:
(a) prije svog odlaska nezaposlena se osoba mora prijaviti kao osoba koja traži posao i treba ostati dostupna službama zapošljavanja nadležne države članice najmanje četiri tjedna nakon što je postala nezaposlena. Međutim, nadležne službe ili ustanove mogu odobriti njezin odlazak prije istjecanja tog razdoblja;
(b) nezaposlena se osoba mora prijaviti kao osoba koja traži posao kod službi zapošljavanja države članice u koju je otišla, treba se podvrgavati kontrolnim postupcima koji su tamo organizirani i pridržavati se uvjeta utvrđenih na temelju zakonodavstva te države članice. Taj se uvjet smatra ispunjenim za razdoblje prije prijave ako se ta osoba prijavi u roku od sedam dana od dana kada je prestala biti dostupna službama zapošljavanja države članice koju je napustila. U iznimnim slučajevima, nadležne službe ili ustanove mogu produžiti to razdoblje;
(c) pravo na davanja zadržava se za razdoblje od tri mjeseca od datuma kada je nezaposlena osoba prestala biti dostupna službama za zapošljavanje države članice koju je napustila, pod uvjetom da ukupno trajanje za koje se pružaju davanja nije duže od ukupnog trajanja razdoblja njezinog prava na davanja na temelju zakonodavstva te države članice; nadležne službe ili ustanove mogu produžiti razdoblje od tri mjeseca do maksimalno šest mjeseci;
(d) davanja osigurava nadležna ustanova u skladu sa zakonodavstvom koje primjenjuje, i to na svoj teret.
2. Ako se dotična osoba vrati u nadležnu državu članicu po ili prije isteka razdoblja tijekom kojeg ima pravo na davanja na temelju stavka 1. točke (c), njezino pravo na davanja se nastavlja u skladu sa zakonodavstvom te države članice. Ona gubi sva prava na davanja na temelju zakonodavstva nadležne države članice, ako se tamo ne vrati po ili prije isteka navedenog razdoblja, osim ako odredbe tog zakonodavstva nisu povoljnije. U iznimnim slučajevima nadležne službe ili ustanove mogu dozvoliti navedenoj osobi povratak kasnijeg datuma bez gubitaka njezinih prava.
3. Osim ako zakonodavstvo nadležne države članice nije povoljnije, između dva razdoblja zaposlenja najduže ukupno razdoblje za koje se zadržava pravo na davanja na temelju stavka 1. iznosi tri mjeseca; nadležne službe ili ustanove mogu produžiti to razdoblje do maksimalno šest mjeseci.
4. Dogovori za razmjenu podataka, suradnju i uzajamnu pomoć između ustanova i službama nadležne države članice i države članice u koju osoba odlazi tražiti posao utvrđuju se provedbenom uredbom.