Članak 6.
Zahtjev za prisilnom licencijom
1. Bilo koja osoba može podnijeti zahtjev za izdavanje prisilne licencije u skladu s ovom Uredbom nadležnom tijelu u državi članici ili državama članicama u kojima su patenti ili svjedodžbe za dodatnu zaštitu na snazi i pokrivaju njezine namjeravane djelatnosti proizvodnje i prodaje radi izvoza.
2. Ako osoba koja zahtijeva prisilnu licenciju podnosi zahtjeve nadležnim tijelima u više od jedne zemlje za isti proizvod, taj podatak mora navesti u svakom zahtjevu, zajedno s pojedinostima o količinama i o odnosnim zemljama uvoznicama.
3. Zahtjev iz stavka 1. sadrži sljedeće:
(a) ime i podatke za kontakt podnositelja zahtjeva i njegova zastupnika ili predstavnika kojega je tražitelj imenovao da za njega djeluje pred nadležnim tijelom;
(b) nezaštićeno ime farmaceutskog proizvoda odnosno farmaceutskih proizvoda koje podnositelj zahtjeva namjerava proizvoditi i prodavati radi izvoza temeljem prisilne licencije;
(c) količinu farmaceutskog proizvoda koju podnositelj zahtjeva namjerava proizvoditi na temelju prisilne licencije;
(d) zemlju uvoznicu odnosno zemlje uvoznice;
(e) ako je potrebno, dokaz o prethodnim pregovorima s nositeljem prava u skladu s člankom 9.;
(f) dokaz o posebnom zahtjevu od:
i. ovlaštenih predstavnika zemlje uvoznice ili zemalja uvoznica; ili
ii. nevladine organizacije koja djeluje s formalnim ovlaštenjem jedne ili više zemalja uvoznica; ili
iii. tijela UN-a ili drugih međunarodnih zdravstvenih organizacija koja djeluju s formalnim ovlaštenjem jedne ili više zemalja uvoznica,
u kojem je navedena količina potrebnog proizvoda.
4. Isključivo formalni ili upravni uvjeti, nužni za djelotvorno postupanje sa zahtjevom, mogu biti propisani nacionalnim pravom. Takvi uvjeti ne smiju nepotrebno dodatno povećavati troškove ili terete nametnute podnositelju zahtjeva i, ni u kojem slučaju ne smiju postupak za izdavanje prisilne licencije na temelju ove Uredbe učiniti težim od postupka za izdavanje drugih prisilnih licencija koje se izdaju u skladu s nacionalnim pravom.