Članak 2.
1. Za potrebe ove Direktive smatra se da je poslodavac insolventan ako je podnesen zahtjev za otvaranjem kolektivnog postupka zbog insolventnosti poslodavca, kako je predviđeno zakonima i drugim propisima države članice, i uključuje djelomično ili potpuno oduzimanje imovine poslodavca te imenovanje likvidatora ili osobe koja obavlja slično zaduženje, te ako je tijelo koje je nadležno u skladu s navedenim odredbama:
(a) donijelo odluku o otvaranju postupka; ili
(b) utvrdilo da su poduzeće ili pogon definitivno zatvoreni te da raspoloživa imovina nije dovoljna kao jamstvo za otvaranje postupka.
2. Ova Direktiva ne dovodi u pitanje nacionalno pravo koje se odnosi na definiciju izraza „zaposlenik”, „poslodavac”, „naknada za rad”, „stečeno pravo” i „buduće pravo”.
Ipak, države članice iz opsega ove Direktive ne mogu isključiti:
(a) zaposlenike sa skraćenim radnim vremenom u smislu Direktive 97/81/EZ;
(b) zaposlenike s ugovorom o radu na određeno vrijeme u smislu Direktive 1999/70/EZ;
(c) zaposlenike u privremenom radnom odnosu u smislu članka 1. stavka 2. Direktive 91/383/EEZ.
3. Države članice ne smiju odrediti minimalno trajanje ugovora o radu ili radnoga odnosa, kako bi zaposlenici imali pravo na potraživanja iz ove Direktive.
4. Ova Direktiva ne sprečava države članice da prošire zaštitu zaposlenika i na ostale slučajeve insolventnosti, kao na primjer u slučaju kad su plaćanja de facto trajno obustavljena, koji se utvrđuju postupcima različitim od onih koji se navode u stavku 1., kako je predviđeno nacionalnim zakonodavstvom.
Ipak, takvim se postupcima ne stvara jamstvena obveza za ustanove drugih država članica u slučajevima iz Poglavlja IV.