Uredba (EZ) br. 593/2008 · POGLAVLJE II. JEDINSTVENA PRAVILA

Članak 7.

Ugovori o osiguranju

1. Ovaj se članak odnosi na ugovore navedene u stavku 2., bez obzira na to da li se osigurani rizik nalazi u državi članici, i na sve druge ugovore o osiguranju koji pokrivaju rizike koji se nalaze unutar područja države članice. Ne primjenjuje se na ugovore o reosiguranju.

2. Ugovor o osiguranju koji osigurava od značajnog rizika, kako je definirano u članku 5. točki (d) Prve direktive Vijeća 73/239/EEZ od 24. srpnja 1973. o koordinaciji zakona i drugih propisa o pokretanju i obavljanju poslovanja s neposrednim osiguranjem koje nije životno osiguranje(3), podliježe pravu kojeg odaberu ugovorne stranke u skladu s člankom 3. ove Uredbe.

U mjeri u kojoj ugovorne stranke nisu odabrale mjerodavno pravo, ugovor o osiguranju podliježe pravu države u kojoj osiguravatelj ima uobičajeno boravište. Kad je jasno iz svih okolnosti slučaja da je ugovor očigledno bliži drugoj državi, mjerodavno je pravo te druge države.

3. U slučaju ugovora o osiguranju koji ne predstavlja ugovor obuhvaćen stavkom 2., ugovorne stranke mogu u skladu s člankom 3. odabrati jedno od sljedećih prava:

(a) pravo bilo koje države članice gdje se nalazi rizik u vrijeme sklapanja ugovora;

(b) pravo države u kojoj ugovaratelj osiguranja ima uobičajeno boravište;

(c) u slučaju životnog osiguranja, pravo države članice čiji je ugovaratelj osiguranja državljanin;

(d) za ugovore o osiguranju koji pokrivaju rizike ograničene na događaje u jednoj državi članici koja nije država članica u kojoj se nalazi rizik, pravo te države članice;

(e) kada ugovaratelj osiguranja s ugovorom koji je obuhvaćen ovim stavkom obavlja komercijalne ili industrijske aktivnosti, odnosno slobodno zanimanje, te ugovor o osiguranju pokriva dva ili više rizika koji se odnose na te aktivnosti i nalaze se u različitim državama članicama, pravo bilo koje od predmetnih država članica ili pravo države u kojoj ugovaratelj osiguranja ima uobičajeno boravište.

Kad u slučajevima navedenim u točkama (a), (b) ili (e) navedene države članice omoguće veću slobodu izbora mjerodavnog prava za ugovor o osiguranju, ugovorne stranke mogu iskoristiti tu slobodu.

U mjeri u kojoj ugovorne stranke nisu odabrale mjerodavno pravo u skladu s ovim stavkom, takav ugovor podliježe pravu države članice u kojoj se nalazi rizik u vrijeme sklapanja ugovora.

4. Sljedeća dodatna pravila primjenjuju se na ugovore o osiguranju koji obuhvaćaju rizike za koje država članica propisuje obvezu ugovaranja osiguranja:

(a) ugovor o osiguranju ne ispunjava obvezu sklapanja osiguranja ako ne ispunjava posebne odredbe koje se odnose na to osiguranje, a koje je utvrdila država članica koja propisuje osiguranje. Kad je pravo države članice u kojoj se nalazi rizik u suprotnosti s pravom države članice koja propisuje obvezu sklapanja osiguranja, prevladava ovo potonje;

(b) iznimno od odredaba stavaka 2. i 3., država članica može utvrditi da ugovor o osiguranju podliježe pravu države članice koja propisuje obvezu ugovaranja osiguranja.

5. Za potrebe stavka 3. trećeg podstavka i stavka 4., kad ugovor obuhvaća rizike koji se nalaze u više država članica, smatra se da ugovor predstavlja više ugovora pri čemu se svaki odnosi na jednu državu članicu.

6. Za potrebe ovog članka, država u kojoj se rizik nalazi utvrđuje se u skladu s člankom 2. točkom (d) Druge direktive Vijeća 88/357/EEZ od 22. lipnja 1988. o usklađivanju zakona i drugih propisa o neposrednom osiguranju koje nije životno osiguranje i o utvrđivanju odredbi za jednostavnije učinkovito ostvarivanje slobode pružanja usluga(4), a u slučaju životnog osiguranja, država u kojoj se rizik nalazi smatra se državom obveze u smislu članka 1. stavka 1. točke (g) Direktive 2002/83/EZ.

Analizirajte svoj spis uz ovaj propis u Lexiumu