Članak 2.
Definicije
1. U smislu ove Uredbe:
1. „sudska odluka” znači odluka u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja koju je donio sud države članice, neovisno o tome kako je odluka nazvana, uključujući rješenje, nalog, presudu, nalog za izvršenje te odluku sudskog službenika o troškovima ili izdacima. Za potrebe poglavlja VII. i VIII. izraz „sudska odluka” znači i odluka u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja donesene u trećoj državi;
2. „sudska nagodba” znači nagodba u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja koju je prihvatio sud ili koja je sklopljena pred sudom tijekom postupka;
3. „autentična isprava” znači:
(a) isprava u stvarima koje se odnose na obveze uzdržavanja koja je u državi članici podrijetla službeno sastavljena ili ovjerena kao autentična isprava i:
i. čija se autentičnost odnosi na potpis i sadržaj isprave; te
ii. čija se autentičnost utvrdila od strane javnog tijela ili drugog, u tu svrhu, ovlaštenog tijela; ili
(b) sporazum koji se odnosi na obveze uzdržavanja zaključen s upravnim tijelima države članice podrijetla ili koji su ta tijela ovjerila;
4. „država članica podrijetla” znači država članica u kojoj je, ovisno o slučaju, odluka donesena, sudska nagodba prihvaćena ili sklopljena ili izdana autentična isprava;
5. „država članica izvršenja” znači država članica u kojoj se traži izvršenja odluke, sudske nagodbe ili autentične isprave;
6. „država članica moliteljica” znači država članica čije središnje tijelo podnosi zahtjev u skladu s poglavljem VII.;
7. „zamoljena država članica” znači država članica čije središnje tijelo prima zahtjev u skladu s poglavljem VII.;
8. „država ugovornica Haške konvencije iz 2007.” znači država ugovorna strana Haške konvencije od 23. studenoga 2007. o međunarodnoj naplati tražbina za uzdržavanje djeteta i drugim oblicima obiteljskog uzdržavanja (dalje u tekstu Haška konvencija iz 2007.) u mjeri u kojoj se navedena Konvencija primjenjuje između Zajednice i te države;
9. „sud podrijetla” znači sud koji je donio odluku koja se mora izvršiti;
10. „uzdržavana osoba” znači svaka fizička osoba koja ima pravo na uzdržavanje ili se na to pravo poziva;
11. „obveznik uzdržavanja” znači svaka fizička osoba koja mora plaćati izdržavanje ili za koju se tvrdi da mora plaćati uzdržavanje.
2. U smislu ove Uredbe izraz „sud” uključuje upravna tijela država članica nadležnih za stvari koje se odnose na obveze uzdržavanja, pod uvjetom da ta tijela osiguraju jamstva s obzirom na nepristranost i pravo svih strana da budu saslušane i pod uvjetom da njihove odluke u skladu sa zakonodavstvom države članice u kojoj imaju sjedište:
i. mogu biti predmet žalbe ili preispitivanja od strane pravosudnog tijela; i
ii. imaju sličnu valjanost i učinak kao i odluka pravosudnog tijela o istoj stvari.
Ta upravna tijela navedena su u Prilogu X. Taj se Prilog sastavlja te mijenja u skladu s postupkom upravljanja iz članka 73. stavka 2. na zahtjev države članice u kojoj je osnovano upravno tijelo.
3. Pojam „domicil” za potrebe članaka 3., 4. i 6. zamjenjuje pojam „državljanstvo” u državama članicama koje taj pojam upotrebljavaju kao povezujući faktor u obiteljskim predmetima.
Za strane koje imaju „domicil” u različitim teritorijalnim jedinicama iste države za potrebe članka 6. smatra se da imaju zajednički „domicil” u toj državi članici.