Članak 9.
Dodjela znaka za okoliš EU-a i uvjeti za njegovu uporabu
1. Svaki operater koji želi koristiti znak za okoliš EU-a podnosi zahtjev nadležnim tijelima iz članka 4. u skladu sa sljedećim pravilima:
(a) ako proizvod potječe iz jedne države članice, zahtjev se podnosi nadležnom tijelu te države članice;
(b) ako proizvod istog oblika potječe iz više država članica, zahtjev se podnosi nadležnom tijelu jedne od tih država članica;
(c) ako proizvod potječe izvan Zajednice, zahtjev se podnosi nadležnom tijelu bilo koje od država članica u kojoj će proizvod biti ili je stavljen na tržište.
2. Znak za okoliš EU-a ima oblik prikazan u Prilogu II.
Znak za okoliš EU-a može se koristiti samo u vezi s proizvodima koji udovoljavaju mjerilima za dodjelu znaka za okoliš EU-a, važećima za predmetne proizvode kojima je znak za okoliš EU-a dodijeljen.
3. U zahtjevima se navode potpuni kontakt podaci o operateru kao i predmetnoj skupini proizvoda, potpuni opis proizvoda kao i sve druge informacije koje nadležno tijelo traži.
Zahtjevi sadrže svu relevantnu dokumentaciju kako je navedena u relevantnoj mjeri Komisije za razvijanje mjerila za dodjelu znaka za okoliš EU-a za predmetnu skupinu proizvoda.
4. Nadležno tijelo kojem se upućuje zahtjev zaračunava naknade u skladu s Prilogom III. Znak za okoliš EU-a može se koristiti pod uvjetom da se naknade plate na vrijeme.
5. U roku od dva mjeseca po primitku zahtjeva predmetno nadležno tijelo provjerava je li dokumentacija kompletna i o tome obavješćuje operatera. Nadležno tijelo može odbiti zahtjev ako operater ne kompletira dokumentaciju u roku od šest mjeseci po takvoj obavijesti.
Ako je dokumentacija potpuna i ako je nadležno tijelo potvrdilo da proizvod udovoljava mjerilima za dodjelu znaka za okoliš EU-a i zahtjevima za procjenjivanje objavljenima u skladu s člankom 8., nadležno tijelo proizvodu dodjeljuje registracijski broj.
Troškove ispitivanja i procjenjivanja sukladnosti s mjerilima za dodjelu znaka za okoliš EU-a snose operateri. Operaterima se mogu zaračunati i troškovi putovanja i smještaja u slučajevima kada je potrebna verifikacija na licu mjesta izvan države članice u kojoj nadležno tijelo ima sjedište.
6. Ako prema mjerilima za dodjelu znaka za okoliš EU-a proizvodni pogoni moraju ispunjavati određene zahtjeve, te zahtjeve moraju ispuniti svi pogoni u kojima se izrađuje proizvod koji nosi znak za okoliš EU-a. Prema potrebi nadležno tijelo obavlja verifikacije na licu mjesta ili za to imenuje ovlaštenoga zastupnika.
7. Nadležna tijela priznaju u prvom redu ispitivanja akreditirana prema normi ISO 17025 i verifikacije koje obavljaju tijela akreditirana prema normi EN 45011 ili nekoj drugoj ekvivalentnoj međunarodnoj normi. Nadležna tijela surađuju kako bi osigurala djelotvornu i dosljednu provedbu postupaka procjenjivanja i verifikacije, posebno u okviru radne skupine spomenute u članku 13.
8. Sa svakim operaterom nadležno tijelo sklapa ugovor koji sadrži uvjete uporabe znaka za okoliš EU-a (uključujući odredbe o odobravanju i oduzimanju znaka za okoliš EU-a, posebno nakon revizije mjerila). U tu svrhu primjenjuje se standardni ugovor u skladu s obrascem iz Priloga IV.
9. Operater smije staviti znak za okoliš EU-a na proizvod tek po sklapanju ugovora. Na proizvod koji nosi znak za okoliš EU-a operater stavlja i registracijski broj.
10. Nadležno tijelo koje je proizvodu dodijelilo znak za okoliš EU-a o tome obavješćuje Komisiju. Komisija uspostavlja zajednički registar i redovito ga ažurira. Taj je registar javno dostupan na internetskoj stranici posvećenoj znaku za okoliš EU-a.
11. Znak za okoliš EU-a smije se koristiti na proizvodima kojima je znak za okoliš EU-a dodijeljen i na promidžbenim materijalima koji se odnose na te proizvode.
12. Dodjela znaka za okoliš EU-a ne dovodi u pitanje okolišne ili druge regulatorne zahtjeve Zajednice ili nacionalnog prava koji se primjenjuju na različite faze životnog ciklusa proizvoda.
13. Pravo na uporabu znaka za okoliš EU-a ne proteže se i na uporabu znaka za okoliš EU-a kao sastavnog dijela žiga.