Direktiva 2012/29/EU · POGLAVLJE 2. PRUŽANJE INFORMACIJA I POTPORE

Članak 5.a.

Prijavljivanje kaznenih djela

1. Države članice osiguravaju da žrtve mogu nadležnim tijelima prijavljivati kaznena djela putem besplatnih, pristupačnih, korisnicima prilagođenih, sigurnih i lako dostupnih kanala.

Države članice osiguravaju da se, uz osobno prijavljivanje kaznenih djela, kaznena djela mogu prijaviti nadležnim tijelima s pomoću besplatnih, pristupačnih, sigurnih i korisnicima prilagođenih informacijskih i komunikacijskih tehnologija barem za slučajeve koji nisu hitni i nenasilna kaznena djela, pod uvjetom da je takvo prijavljivanje u najboljem interesu žrtava.

Ako država članica predviđa mogućnost prijavljivanja kaznenih djela s pomoću informacijskih i komunikacijskih tehnologija, ta mogućnost, ako je to izvedivo, uključuje podnošenje dokaza.

Prijavljivanjem kaznenih djela s pomoću informacijskih i komunikacijskih tehnologija ne dovode se u pitanje nacionalna postupovna pravila u pogledu formaliziranja takvog prijavljivanja i podnošenja dokaza.

2. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi fizičkoj i pravnoj osobi koja zna ili u dobroj vjeri sumnja da su počinjena kaznena djela ili da se mogu očekivati radnje nasilja olakšale prijavljivanje nadležnim tijelima, u skladu s nacionalnim postupovnim pravilima.

3. Kako bi se organizacijama civilnog društva za koje je vjerojatno da će primati informacije o kaznenim djelima olakšalo prijavljivanje kao trećim stranama, države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi omogućile suradnju između nadležnih tijela i takvih organizacija.

4. Ako osoba koja nije žrtva prijavi kazneno djelo, države članice osiguravaju da, prema potrebi i u skladu s nacionalnim pravom, nadležna tijela poduzmu odgovarajuće mjere za zaštitu žrtve prije nego što se počinitelja obavijesti o prijavi kaznenog djela.

5. Države članice osiguravaju da svaka osoba koja je lišena slobode ili čija je sloboda ograničena doista može prijaviti kazneno djelo počinjeno u ustanovi za zadržavanje ili smještaj koju ta osoba ne smije napustiti ili nije u mogućnosti slobodno napustiti ili na mjestu u kojem je sloboda kretanja te osobe ograničena. U takve se ustanove ubrajaju najmanje:

(a) zatvori, centri za zadržavanje i prostorije za zadržavanje osumnjičenika i okrivljenika;

(b) specijalizirane ustanove za zadržavanje i smještaj državljana trećih zemalja koji nezakonito borave u dotičnoj državi članici, među ostalim radi organizacije njihova vraćanja i udaljavanja;

(c) ustanove za tražitelje i korisnike međunarodne zaštite;

(d) bilo koji drugi oblik javne ili privatne institucije koji žrtva ne smije napustiti ili nije u mogućnosti slobodno napustiti kao što su specijalizirani centri za smještaj osoba s invaliditetom, djece i starijih osoba.

6. Države članice osiguravaju da, ako se djeca obraćaju nadležnim tijelima da bi prijavila kaznena djela, postupci prijavljivanja budu sigurni, da se provode na povjerljiv način u skladu s nacionalnim pravom, da su osmišljeni i dostupni na način prilagođen djeci te da se pri tome upotrebljava jezik primjeren njihovoj dobi i zrelosti.

Države članice osiguravaju da, ako kazneno djelo obuhvaća nositelja roditeljske odgovornosti i postoji sukob interesa između djeteta žrtve i nositelja roditeljske odgovornosti, mogućnost djeteta žrtve da prijavi kazneno djelo nije uvjetovana pristankom nositelja roditeljske odgovornosti. Države članice osiguravaju da nadležna tijela poduzmu potrebne mjere radi zaštite sigurnosti djeteta prije nego što obavijeste nositelja roditeljske odgovornosti o prijavi kaznenog djela.

7. Države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi osigurale da se žrtve koje su državljani trećih zemalja, bez obzira na njihov boravišni status, ne obeshrabruju od prijavljivanja kaznenog djela i da se prema njima postupa na nediskriminirajući način. Države članice posebno osiguravaju da se sve žrtve, bez obzira na njihov boravišni status, ne sprečavaju u ostvarivanju svojih prava na temelju ove Direktive, uključujući njihovo pravo na saslušanje u skladu s člankom 10. i pravo na provedbu pojedinačne procjene u skladu s člankom 22.

Države članice mogu, u skladu s nacionalnim pravom, u bilo kojem trenutku izdati neovisnu boravišnu dozvolu ili drugo odobrenje kojim se omogućuje pravo na boravak državljaninu treće zemlje koji nezakonito boravi na njihovu državnom području.

8. Države članice osiguravaju da se u trenutku prijave kaznenog djela:

(a) žrtve obavješćuju o mogućnosti otkrivanja njihovih osobnih podataka počinitelju u skladu s člankom 21. stavkom 3. kako bi se počinitelju omogućilo ostvarivanje prava na obranu; i

(b) žrtvama pruža prilika da iznesu svoje stajalište u vezi s tom mogućnosti.

Analizirajte svoj spis uz ovaj propis u Lexiumu