Članak 94.
Priznavanje i provedba sanacijskih postupaka treće zemlje
1. Ovaj članak primjenjuje se u odnosu na sanacijske postupke treće zemlje osim ako s relevantnom trećom zemljom stupi na snagu međunarodni sporazum naveden u članku 93. stavku 1. te do njegova stupanja na snagu. On se također primjenjuje nakon stupanja na snagu međunarodnog sporazuma navedenog u članku 93. stavku 1. s relevantnom trećom zemljom u mjeri u kojoj priznavanje i provedba sanacijskih postupaka treće zemlje nisu obuhvaćeni tim sporazumom.
2. Kada je u skladu s člankom 89. uspostavljen europski sanacijski kolegij, on donosi zajedničku odluku o tome hoće li se priznati, osim kako je predviđeno u članku 95., sanacijski postupci trećih zemalja u odnosu na instituciju ili matično društvo iz treće zemlje koje:
(a) ima društva kćeri u Uniji s poslovnim nastanom u dvjema državama članicama ili u više njih, ili podružnice u Uniji koje se nalaze u dvjema državama članicama ili u više njih i koje te države članice smatraju značajnima; ili
(b) ima imovinu, prava ili obveze smještene u dvjema državama članicama ili u više njih ili na koje se primjenjuje pravo tih država članica.
Ako se donese zajednička odluka o priznavanju sanacijskih postupaka treće zemlje, pojedina nacionalna sanacijska tijela traže provedbu priznatih sanacijskih postupaka treće zemlje u skladu s nacionalnim pravom.
3. U nedostatku zajedničke odluke sanacijskih tijela koja sudjeluju u radu europskog sanacijskog kolegija ili u slučaju nepostojanja europskog sanacijskog kolegija, svako dotično sanacijsko tijelo donosi vlastitu odluku o tome hoće li priznati i provesti, osim u skladu s odredbama članka 95., sanacijske postupke treće zemlje u odnosu na instituciju ili matično društvo treće zemlje.
U odluci se posvećuje dužna pozornost interesima svake pojedine države članice u kojoj institucija ili matično društvo treće zemlje djeluje te posebno mogućem učinku priznavanja i provedbe sanacijskih postupaka treće zemlje na druge dijelove grupe i na financijsku stabilnost u tim državama članicama.
4. Države članice osiguravaju da su sanacijska tijela ovlaštena barem za sljedeće:
(a) izvršavanje sanacijskih ovlasti u odnosu na sljedeće:
i. imovinu institucije iz treće zemlje ili matičnog društva koja se nalazi u njihovoj državi članici ili se na nju primjenjuje pravo njihove države članice;
ii. prava ili obveze institucije treće zemlje koje su uknjižene na podružnicu u Uniji u njihovoj državi članici ili se na njih odnosi pravo njihove države članice ili ako su tražbine u vezi s takvim pravima i obvezama izvršiva u njihovoj državi članici.
(b) provedbu, uključujući zahtijevanje druge osobe da provede, prijenosa dionica ili vlasničkih instrumenata u društvu kćeri u Uniji s poslovnim nastanom u državi članici koja ih imenuje;
(c) izvršavanje ovlasti iz članka 69., 70. ili 71. u odnosu na prava bilo koje strane na ugovor sa subjektom iz stavka 2. ovog članka ako su takve ovlasti potrebne kako bi se proveo sanacijski postupak treće zemlje; i
(d) poništiti bilo koje ugovorno prava na otkaz, likvidaciju ili prijevremeno dospijeće ugovora ili utjecati na ugovorna prava subjekata iz stavka 2. i drugih grupa ako takvo pravo proizlazi iz mjere sanacije koju u odnosu na instituciju treće zemlje, matično društvo takvih subjekata ili druge subjekte grupe, poduzima sanacijsko tijelo treće zemlje ili je na neki drugi način u skladu s pravnim ili regulatornim zahtjevima s obzirom na sanacijske sporazume u toj zemlji, pod uvjetom da se i dalje izvršavaju bitne obveze u iz ugovora, uključujući obveze plaćanja i isporuke te pružanje kolaterala.
5. Sanacijska tijela mogu, kada je to potrebno u javnom interesu poduzeti mjere sanacije u odnosu na matično društvo ako relevantno tijelo treće zemlje odredi da institucija koja je osnovana u toj trećoj zemlji zadovoljava uvjete za sanaciju u skladu s pravom te treće zemlje. Države članice u tu svrhu osiguravaju da su sanacijska tijela ovlaštena upotrijebiti sve sanacijske ovlasti u odnosu na to matično društvo, a primjenjuje se članak 68.
6. Priznavanje i provedba sanacijskih postupaka treće zemlje ne dovodi u pitanje redovni postupak u slučaju insolventnosti u skladu s mjerodavnim nacionalnim pravom, prema potrebi, u skladu s ovom Direktivom.