Uvodna izjava (10)
Kako bi se pokušalo odgovoriti na ta pitanja, postalo je nužno pojačati integraciju okvira za sanaciju kreditnih institucija i investicijskih društava (institucije) u cilju podupiranja Unije, ponovne uspostave financijske stabilnosti i postavljanja osnove za ekonomski oporavak. Direktivom 2014/59/EU učinjen je značajan korak prema usklađivanju propisa o sanaciji banaka diljem Unije i osigurana je suradnja među sanacijskim tijelima u slučaju propadanja prekograničnih banaka. Međutim, tom Direktivom uspostavljaju su minimalna pravila za usklađivanje i ona ne vodi centralizaciji donošenja odluka na području sanacije. Njome se uglavnom predviđaju zajednički sanacijski instrumenti i ovlasti dostupne nacionalnim tijelima svake države članice, ali se ostavlja sloboda nacionalnim tijelima u pogledu primjene instrumenata i nacionalnih financijskih aranžmana za potporu postupcima sanacije. Time se osigurava da su vlastima na raspolaganju instrumenti kako bi mogle dovoljno rano i brzo intervenirati u slučaju institucije koja je nezdrava ili propada kako bi se osigurao kontinuitet ključnih financijskih i ekonomskih funkcija institucije, smanjujući istodobno učinak njezinog propadanja na gospodarstvo i financijski sustav.
Iako se time regulatorni zadatci i zadatci posredovanja prenose na Europsko nadzorno tijelo (Europsko nadzorno tijelo za bankarstvo) (EBA), uspostavljeno Uredbom (EU) br. 1093/2010 Europskog parlamenta i Vijeća(6), Direktivom 2014/59/EU se ne sprječava u potpunosti donošenje odvojenih i potencijalno nedosljednih odluka država članica u pogledu sanacije prekograničnih grupa, što može utjecati na ukupne troškove sanacije. Osim toga, predvidjevši nacionalne aranžmane financiranja, nije se dovoljno smanjila ovisnost banaka o podršci iz nacionalnih proračuna i ne sprečavaju se u potpunosti različiti pristupi država članica u pogledu primjene financijskih aranžmana.