Članak 15.
Ponovna uporaba financijskih instrumenata primljenih u okviru ugovora o kolateralu
1. Svako pravo druge ugovorne strane da ponovno upotrebljava financijske instrumente koje je primila kao kolateral podliježe najmanje obama sljedećim uvjetima:
(a) druga ugovorna strana koja prima kolateral propisno je u pisanom obliku informirala drugu ugovornu stranu koja daje kolateral o rizicima i posljedicama koji mogu biti prisutni pri jednom od sljedećeg:
i. davanju suglasnosti za pravo uporabe kolaterala u okviru ugovora o kolateralu u vrijednosnim papirima u skladu s člankom 5. Direktive 2002/47/EZ;
ii. sklapanju ugovora o kolateralu s prijenosom prava vlasništva;
(b) druga ugovorna strana koja daje kolateral dala je prethodnu izričitu suglasnost, što se dokazuje u pisanom obliku ili na drugi zakonski istovjetan način potpisom druge ugovorne strane koja daje kolateral na ugovoru o kolateralu u vrijednosnim papirima čiji uvjeti omogućuju pravo uporabe u skladu s člankom 5. Direktive 2002/47/EZ, ili je dala izričitu suglasnost davanju kolaterala posredstvom ugovora o kolateralu s prijenosom prava vlasništva.
U vezi s prvim podstavkom točkom (a), drugu ugovornu stranu koja daje kolateral mora se barem obavijestiti u pisanom obliku o rizicima i posljedicama do kojih može doći u slučaju neispunjavanja obveza druge ugovorne strane koja prima kolateral.
2. Svako ostvarivanje prava drugih ugovornih strana na ponovnu uporabu podliježe najmanje obama sljedećim uvjetima:
(a) ponovna uporaba provodi se u skladu s uvjetima navedenima u ugovoru o kolateralu iz stavka 1. točke (b);
(b) financijski instrumenti primljeni u okviru ugovora o kolateralu prenose se s računa druge ugovorne strane koja daje kolateral.
Odstupajući od prvog podstavka točke (b), ako je poslovni nastan druge ugovorne strane u ugovoru o kolateralu u trećoj zemlji i ako se račun druge ugovorne strane koja daje kolateral održava u skladu s pravom treće zemlje te podliježe tom pravu, ponovna uporaba dokazuje se prijenosom s računa druge ugovorne strane koja daje kolateral ili na drugi odgovarajući način.
3. Ovim člankom ne dovodi se u pitanje strože sektorsko zakonodavstvo, posebno direktive 2009/65/EZ i 2014/65/EU, ni nacionalno pravo kojemu je cilj osiguravanje više razine zaštite za druge ugovorne strane koje daju kolateral.
4. Ovim člankom ne utječe se na nacionalno pravo u odnosu na valjanost ili učinke transakcije.