Članak 56.
Opća pravila o isplati
1. Osim u slučajevima smanjenja upisanog temeljnog kapitala, nije moguće izvršiti nikakve isplate dioničarima kada je neto imovina kako je navedena u godišnjim financijskim izvještajima društva na zaključni dan posljednje financijske godine manja od iznosa upisanog temeljnog kapitala uvećanog za one rezerve koje se prema zakonu ili statutu trgovačkog društva ne smiju isplaćivati, ili bi nakon takve isplate postala manja.
2. Kada iznos neuplaćenog dijela upisanog temeljnog kapitala nije uključen u imovinu prikazanu u bilanci taj se iznos odbija od iznosa upisanog temeljnog kapitala iz stavka 1.
3. Iznos isplata dioničarima ne smije premašiti iznos dobiti na kraju posljednje financijske godine uvećane za prenesenu dobit i iznose povučene iz rezervi dostupnih u tu svrhu, te umanjene za prenesene gubitke i iznose koji se u skladu sa zakonom ili statutom, unose u rezerve.
4. Pojam „isplata”, upotrijebljen u stavcima 1. i 3., uključuje, posebice, isplate dividendi i kamata u vezi s dionicama.
5. Kada se zakonodavstvom države članice dopušta isplata privremenih dividendi, primjenjuju se barem sljedeći uvjeti:
(a) sastavlja se privremena bilanca u kojoj je iskazano da su sredstva koja su na raspolaganju za isplatu dovoljna;
(b) iznos koji treba isplatiti ne smije premašiti ukupnu dobit ostvarenu od kraja posljednje financijske godine za koju su sastavljeni godišnji financijski izvještaji, uvećanu za prenesenu dobit i iznose povučene iz rezervi dostupnih u tu svrhu i umanjenu za prenesene gubitke i iznose koji se na temelju zahtjeva iz zakona ili statuta unose u rezerve.
6. Stavci od 1. do 5. ne utječu na odredbe država članica u vezi s povećanjem upisanog temeljnog kapitala kapitalizacijom rezervi.
7. Zakonodavstvom država članica može se predvidjeti odstupanje od stavka 1. u slučaju investicijskih društava s fiksnim temeljnim kapitalom.
Za potrebe ovog stavka, pojam „investicijsko društvo s fiksnim temeljnim kapitalom” znači samo društva:
(a) čija je isključiva djelatnost investiranje svojih sredstava u različite vrijednosne papire, zemljišta ili drugu imovinu s jedinim ciljem raspodjele investicijskog rizika i omogućivanja svojim dioničarima koristi od rezultata upravljanja njihovom imovinom; i
(b) koja javnosti nude vlastite dionice za upis.
U mjeri u kojoj se zakonodavstvima država članica iskoristi navedena mogućnost, njima se:
(a) zahtijeva od takvih društava da pojam „investicijsko društvo” uključe u sve dokumente navedene u članku 26.;
(b) ne dopušta da takva društva čija neto imovina padne ispod iznosa navedenog u stavku 1. izvršavaju isplatu dioničarima ako je na završni dan posljednje financijske godine ukupna imovina društva kako je navedena u godišnjim financijskim izvještajima manja, ili bi nakon takve isplate postala manja, od jednog i pol iznosa ukupnih obveza društva prema vjerovnicima kako su navedene u godišnjim financijskim izvještajima; i
(c) zahtijeva od svakog takvog društva koje izvršava isplatu dioničarima da, kada njegova neto imovina padne ispod iznosa navedenog u stavku 1., u svoje godišnje financijske izvještaje uključi odgovarajuću napomenu.