Direktiva (EU) 2019/879

Uvodna izjava (26)

Zahtjevom za uključenje ugovornog priznanja učinaka bail-in instrumenta u sporazume ili instrumente kojima se stvaraju obveze koje se uređuju pravom trećih zemalja trebalo bi olakšati i poboljšati postupak primjene bail-ina na te obveze u slučaju sanacije. Pravilno sročeni i široko prihvaćeni ugovorni aranžmani mogu predstavljati funkcionalno rješenje u slučajevima prekogranične sanacije dok se u okviru prava Unije ne razvije zakonski pristup ili se ne razviju poticaji za odabir prava države članice za ugovore ili dok u svim jurisdikcijama trećih zemalja ne budu doneseni zakonski okviri za priznanje kojima će se omogućiti učinkovita prekogranična sanacija. Čak i kad budu uvedeni zakonski okviri za priznanje, ugovornim aranžmanima o priznanju trebalo bi pomoći jačanju svijesti vjerovnika u okviru ugovornih aranžmana koji nisu uređeni pravom države članice o mogućim mjerama sanacije u odnosu na institucije i subjekte koji su uređeni pravom Unije. Ipak, moguće su situacije u kojima je za institucije ili subjekte neizvedivo da te ugovorne odredbe uključe u sporazume ili instrumente koji stvaraju određene obveze, posebno obveze koje u skladu s Direktivom 2014/59/EU nisu izuzete od primjene bail-in instrumenta, osigurane depozite ili instrumente regulatornog kapitala.

Primjerice, u određenim okolnostima moglo bi se smatrati da je neizvedivo uključiti klauzule o ugovornom priznanju u ugovore o obvezama u slučajevima kada pravom treće zemlji nije zakonito da institucija ili subjekt uključi takve klauzule u ugovore ili instrumente kojima se stvaraju obveze koje se uređuju pravom te treće zemlje, ako institucija ili subjekt nema ovlast na pojedinačnoj razini za izmjenu ugovornih uvjeta koji su propisani međunarodnim protokolima ili se temelje na međunarodno dogovorenim standardnim uvjetima ili ako je obveza koja bi podlijegala zahtjevu za ugovorno priznanje uvjetovana kršenjem ugovora ili proizlazi iz jamstava, protujamstava ili drugih instrumenata koji se upotrebljavaju u kontekstu operacija financiranja trgovine. Međutim, ako druga ugovorna strana odbije biti obvezana klauzulom o ugovornom priznanju bail-ina, to ne bi samo po sebi trebalo smatrati razlogom neizvedivosti. EBA bi trebala izraditi nacrt regulatornih tehničkih standarda koje Komisija donosi u skladu s člancima od 10. do 14. Uredbe (EU) br. 1093/2010 kako bi se detaljnije odredili razlozi neizvedivosti. Prilikom primjene tih tehničkih standarda i uzimajući u obzir posebnosti dotičnog tržišta, sanacijsko tijelo trebalo bi odrediti, ako to smatra potrebnim, kategorije obveza za koje bi mogli postojati razlozi za neizvedivost. U tom okviru institucija ili subjekt bi sami trebali odrediti je li uključivanje klauzule o priznavanju bail-ina u ugovor ili kategoriju ugovora neizvedivo. Institucije i subjekti redovito bi trebali pružati ažurirane informacije sanacijskim tijelima kako bi ih informirale o napretku prema provedbi uvjeta ugovornog priznanja.

U tom kontekstu institucije i subjekti trebali bi navesti ugovore ili kategorije ugovora za koje je uključivanje klauzule o priznavanju bail-ina neizvedivo i navesti razlog takve procjene. Sanacijska tijela trebala bi u razumnom roku procijeniti zaključak institucije ili subjekta o neizvedivosti uključivanja klauzula o ugovornom priznavanju u ugovore o obvezama te djelovati na način da riješe sve pogrešne procjene i prepreke mogućnosti sanacije koje su nastale zbog neuključivanja klauzula o ugovornom priznanju. Institucije i subjekti trebali bi biti spremni opravdati svoj zaključak ako to od njih zatraži sanacijsko tijelo. Osim toga, kako bi se spriječilo narušavanje mogućnosti sanacije institucija i subjekata, obveze za koje relevantne ugovorne odredbe nisu uključene ne bi smjele biti prihvatljive za MREL.

Analizirajte svoj spis uz ovaj propis u Lexiumu