Direktiva (EU) 2019/2162

Uvodna izjava (23)

Glavni element osiguravanja zaštite ulagatelja u pokrivene obveznice jest smanjenje rizika likvidnosti tog instrumenta. To je iznimno važno kako bi se osigurala pravodobna otplata obveza povezanih s pokrivenom obveznicom. Stoga je primjereno uvesti zaštitni sloj likvidnosti skupa za pokriće kako bi se odgovorilo na rizike manjka likvidnosti, kao što su neusklađenosti u pogledu rokova dospijeća i kamatnih stopa, prekidi plaćanja, rizici miješanja imovine, obveze plaćanja povezane s ugovorima o izvedenicama i druge operativne obveze koje dospijevaju u okviru programa pokrivenih obveznica. Kreditna institucija može se naći u situacijama u kojima joj je teško poštovati zahtjev u vezi sa zaštitnim slojem likvidnosti skupa za pokriće, na primjer u vrijeme stresa, kada se zaštitni sloj upotrebljava za pokrivanje odljeva. Nadležna tijela imenovana u skladu s ovom Direktivom trebala bi pratiti ispunjavanje zahtjeva u vezi sa zaštitnim slojem likvidnosti skupa za pokriće i, ako je to potrebno, poduzeti mjere kako bi se osiguralo da kreditna institucija poštuje zahtjev u vezi sa zaštitnim slojem likvidnosti. Zaštitni sloj likvidnosti skupa za pokriće razlikuje se od općih likvidnosnih zahtjeva koji su utvrđeni za kreditne institucije u skladu s drugim pravnim aktima Unije jer je zaštitni sloj likvidnosti skupa za pokriće izravno povezan sa skupom za pokriće te se njime nastoje smanjiti likvidnosni rizici specifični za skup za pokriće. Države članice trebale bi, radi najvećeg mogućeg smanjenja regulatornog opterećenja, moći dopustiti odgovarajuću povezanost s likvidnosnim zahtjevima koji su uspostavljeni drugim pravnim aktima Unije i čija je svrha različita od one koju ima zaštitni sloj likvidnosti skupa za pokriće. Države članice trebale bi stoga moći odlučiti da se, do datuma izmjene tih pravnih akata Unije, zahtjev u pogledu zaštitnog sloja likvidnosti skupa za pokriće primjenjuje samo ako se u skladu s pravom Unije na kreditnu instituciju ne primjenjuju ni jedan drugi likvidnosni zahtjev tijekom razdoblja obuhvaćenog takvim drugim zahtjevima.

Takvim bi odlukama trebalo izbjeći podvrgavanje kreditnih institucija obvezi pokrivanja istih odljeva različitom likvidnom imovinom za isto razdoblje. Mogućnost da države članice odluče da se zaštitni sloj likvidnosti skupa za pokriće ne primjenjuje trebala bi se ponovno procjenjivati u kontekstu budućih izmjena likvidnosnih zahtjeva za kreditne institucije u skladu s pravom Unije, između ostalog u kontekstu primjenjive delegirane uredbe donesene na temelju članka 460. Uredbe (EU) br. 575/2013. Likvidnosni rizici mogli bi se rješavati i sredstvima različitim od pružanja likvidne imovine, na primjer izdavanjem pokrivenih obveznica koje podliježu strukturama za produljenje roka dospijeća pri čemu se događajima pokretačima rješava manjak likvidnosti ili likvidnosni stres. U takvim bi slučajevima države članice trebale moći dopustiti da se izračun zaštitnog sloja likvidnosti temelji na datumu konačnog dospijeća pokrivene obveznice, uzimajući u obzir moguća produljenja roka dospijeća, ako se događajima pokretačima rješavaju likvidnosni rizici. Nadalje, države članice trebale bi moći dopustiti da se likvidnosni zahtjevi za skup za pokriće ne primjenjuju na pokrivene obveznice koje podliježu zahtjevima u pogledu usklađenog financiranja ako uplate ugovorno dospijevaju prije isplata i u međuvremenu se uvrštavaju u visokolikvidnu imovinu.

Analizirajte svoj spis uz ovaj propis u Lexiumu