Članak 39.
Razlozi za odbijanje priznavanja odluka u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću
1. Priznavanje odluke u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću odbija se:
(a) ako je takvo priznavanje očito u suprotnosti s javnim poretkom u državi članici u kojoj se traži priznavanje, uzimajući u obzir interese djeteta;
(b) ako je donesena u odsutnosti osobe, a osobi koja se nije pojavila pred sudom nije dostavljeno pismeno kojim je pokrenut postupak ili jednakovrijedno pismeno pravodobno i na način da bi mogla pripremiti svoju obranu, osim ako je utvrđeno da je ta osoba nedvosmisleno prihvatila odluku;
(c) na zahtjev bilo koje osobe koja smatra da odluka zadire u njezinu roditeljsku odgovornost, ako je donesena bez pružanja mogućnosti toj osobi da je se sasluša;
(d) ako i u mjeri u kojoj je u proturječju s kasnijom odlukom koja se odnosi na roditeljsku odgovornost donesenom u državi članici u kojoj se traži priznavanje;
(e) ako i u mjeri u kojoj je u proturječju s kasnijom odlukom koja se odnosi na roditeljsku odgovornost donesenom u drugoj državi članici ili državi nečlanici u kojoj dijete ima uobičajeno boravište, ako ta kasnija odluka ispunjava uvjete potrebne za njezino priznavanje u državi članici u kojoj se traži priznavanje; ili
(f) ako nije poštovan postupak utvrđen u članku 82.
2. Priznavanje odluke u stvarima povezanima s roditeljskom odgovornošću može se odbiti ako je odluka donesena, a da djetetu koje je u stanju oblikovati svoje mišljenje nije pružena mogućnost da izrazi svoja mišljenja u skladu s člankom 21., osim u sljedećim slučajevima:
(a) postupak se odnosio samo na djetetovu imovinu i pod uvjetom da pružanje takve mogućnosti nije bilo potrebno s obzirom na predmet spora; ili
(b) postojali su ozbiljni razlozi, uzimajući posebno u obzir hitnost slučaja.