Uvodna izjava (47)
Kako bi se zaštitila prava dioničara, članova sustava poravnanja i drugih vjerovnika trebala bi se utvrditi jasna pravila u pogledu vrednovanja imovine i obveza središnje druge ugovorne strane te vrednovanja postupanja prema dioničarima, članovima sustava poravnanja i drugim vjerovnicima koje bi se bilo primijenilo da sanacijsko tijelo nije bilo poduzelo mjere sanacije. Pri tome bi trebalo usporediti stvarno postupanje u sanaciji prema dioničarima, članovima sustava poravnanja i drugim vjerovnicima i postupanje prema njima u slučaju da sanacijsko tijelo nije bilo poduzelo mjere sanacije u odnosu na središnju drugu ugovornu stranu i da su umjesto toga bili podlijegali mogućim nepodmirenim obvezama na temelju plana oporavka središnje druge ugovorne strane ili drugih aranžmana predviđenih njezinim pravilima poslovanja te da je likvidacija središnje druge ugovorne strane bila provedena redovnim postupkom u slučaju nesolventnosti. Poziv na uplatu za sanaciju, koji bi trebalo uključiti u pravila poslovanja središnje druge ugovorne strane, može rabiti samo sanacijsko tijelo. Njega ne može rabiti središnja druga ugovorna strana ili upravitelj ili likvidator u slučaju nesolventnosti te stoga ne bi trebao biti dio postupanja koje bi se primjenjivalo prema dioničarima, članovima sustava poravnanja i drugim vjerovnicima u slučaju da sanacijsko tijelo nije bilo poduzelo mjere sanacije. Ni uporaba ovlasti za smanjenje iznosa dobitaka koje sanacijsko tijelo treba platiti članu sustava poravnanja koji ispunjava svoje obveze, a koja premašuje ugovorno dogovorena ograničenja za takvo smanjenje, također ne bi trebala biti dio postupanja koje bi se primjenjivalo prema dioničarima, članovima sustava poravnanja i drugim vjerovnicima u slučaju da sanacijsko tijelo nije bilo poduzelo mjere sanacije.
Dioničari, članovi sustava poravnanja i drugi vjerovnici trebali bi imati pravo na isplatu razlike ako su primili, u obliku isplate ili naknade, svoja potraživanja u iznosu manjem od iznosa koji bi bili primili da sanacijsko tijelo nije poduzelo mjere sanacije u odnosu na središnju drugu ugovornu stranu i da su umjesto toga bili podlijegali mogućim nepodmirenim obvezama na temelju pravila središnje druge ugovorne strane u slučaju neispunjavanja obveza ili drugih ugovornih aranžmana predviđenih njezinim pravilima poslovanja te da je likvidacija središnje druge ugovorne strane bila provedena redovnim postupkom u slučaju nesolventnosti. Klijenti bi trebali biti uključeni u tu usporedbu i imati pravo na isplatu bilo kakve razlike u postupanju samo ako postoji ugovorna osnova za izravno potraživanje klijenata od središnje druge ugovorne strane, čime bi postali vjerovnici središnje druge ugovorne strane. Sanacijsko tijelo samo u takvim slučajevima može kontrolirati izravan učinak svojih mjera. Trebalo bi biti moguće osporiti tu usporedbu odvojeno od odluke o sanaciji. Državama članicama trebalo bi prepustiti odluku o postupku prema kojem se isplaćuje svaka razlika utvrđena pri postupanju prema dioničarima, članovima sustava poravnanja i drugim vjerovnicima.