Uvodna izjava (12)
Referentne vrijednosti i njihove ugovorom dogovorene rezervne stope mogle bi se s vremenom znatno i na neočekivan način razlikovati te zbog toga one ne bi više predstavljale istu temeljnu gospodarsku stvarnost ili bi dovele do komercijalno neprihvatljivih rezultata. Takvi slučajevi mogli bi obuhvaćati znatno povećanje razlike između referentne vrijednosti i ugovorom dogovorene odredbe o rezervnom aranžmanu tijekom vremena, ili situacije u kojima ugovorom dogovorena rezervna stopa mijenja osnovu referentne vrijednosti s promjenjive na fiksnu stopu. Budući da bi se to pitanje moglo pojaviti u više država članica i budući da bi u tim slučajevima to često utjecalo i na ugovorne strane iz različitih država članica, trebalo bi ga riješiti na usklađen način kako bi se izbjegla pravna nesigurnost, prekomjerni sudski sporovi i, posljedično, mogući znatni negativni učinci na unutarnje tržište ili posljedice za financijsku stabilnost u pojedinim državama članicama ili Uniji. U skladu s tim, zamjena za referentnu vrijednost koja je utvrđena provedbenim aktom trebala bi pod određenim preduvjetima služiti kao zamjena ako su relevantna nacionalna tijela, primjerice makrobonitetna tijela, vijeća za sistemske rizike ili središnje banke, utvrdila da izvorno dogovorena odredba o rezervnom aranžmanu više ne odražava gospodarsku stvarnost koju je referentna vrijednost koja prestaje trebala mjeriti ili bi takva odredba mogla predstavljati prijetnju financijskoj stabilnosti. Relevantna nacionalna tijela trebala bi provesti procjenu kada ih jedna ili više potencijalno zainteresiranih stranaka obavijesti o mogućoj neprikladnosti uobičajeno korištene odredbe o rezervnom aranžmanu. Takva se procjena, međutim, ne bi smjela provoditi za pojedinačne ugovore. Uključena relevantna nacionalna tijela trebala bi imati obvezu o toj procjeni obavijestiti Komisiju i Europsko nadzorno tijelo za vrijednosne papire i tržišta kapitala (ESMA).