Uvodna izjava (40)
Kako bi se održala odgovarajuća otpornost na negativne učinke ESG čimbenika, institucije s poslovnim nastanom u Uniji trebaju moći sustavno utvrđivati i mjeriti ESG rizike i upravljati njima, a od njihovih nadzornih tijela trebalo bi zahtijevati da procijene rizike na razini pojedinačne institucije, kao i na sistemskoj razini, dajući prednost okolišnim čimbenicima i s razvojem metodologija i alata za procjenu prelazeći na druge čimbenike održivosti. Institucijama bi trebalo uvesti zahtjev da procijene usklađenost svojih portfelja s ambicijom Unije da postane klimatski neutralna do 2050. i spriječi uništavanje okoliša i gubitak bioraznolikosti. Institucije bi trebale imati obvezu utvrditi posebne planove kao odgovor na financijske rizike koji kratkoročno, srednjoročno i dugoročno proizlaze iz ESG čimbenika, među ostalim iz trendova tranzicije u kontekstu relevantnih regulatornih ciljeva Unije i država članica, primjerice kako je utvrđeno u Pariškom sporazumu, Uredbi (EU) 2021/1119, paketu „Spremni za 55 %” i globalnom okviru za bioraznolikost iz Kunminga i Montreala, kao i, ako je to relevantno za institucije koje djeluju na međunarodnoj razini, pravnih i regulatornih ciljeva trećih zemalja. Institucijama bi trebalo uvesti zahtjev za čvrste mehanizme upravljanja i interne procese za upravljanje ESG rizicima i za uspostavu strategija koje su odobrila njihova upravljačka tijela, a kojima se ne uzima u obzir samo trenutačni, već i budući učinak ESG čimbenika. Kolektivno znanje i osviještenost upravljačkih tijela institucija o ESG čimbenicima te interno raspoređivanje kapitala institucija kao odgovor na ESG rizike bit će također presudni za jačanje otpornosti na negativne učinke tih rizika. Posebnosti ESG rizika znače da se njihovo poznavanje, mjerenje i upravljanje mogu znatno razlikovati među institucijama. Kako bi se osigurali konvergencija u cijeloj Uniji i ujednačeno razumijevanje ESG rizika, bonitetni regulatorni okvir trebao bi sadržavati odgovarajuće definicije i minimalne standarde za njihovu procjenu. Da bi se ostvario taj cilj, u Direktivu 2013/36/EU trebale bi se uključiti definicije, a EBA bi trebala imati ovlasti odrediti minimalni skup referentnih metodologija za procjenu utjecaja ESG rizika na financijsku stabilnost institucija, dajući prednost učinku okolišnih čimbenika. S obzirom na to da su ESG rizici po svojoj prirodi usmjereni na budućnost znači da su analiza scenarija i testiranje otpornosti na stres, zajedno s planovima kao odgovorom na te rizike, posebno korisni alati za procjenu, EBA bi trebala imati ovlasti i za izradu jedinstvenih kriterija za sadržaj planova kao odgovora na te rizike te za utvrđivanje scenarija i primjenu metoda testiranja otpornosti na stres. EBA bi svoje scenarije trebala temeljiti na dostupnim znanstvenim dokazima, nadovezujući se na rad Mreže središnjih banaka i nadzornih tijela za ozelenjivanje financijskog sustava i napore Komisije da ojača suradnju među svim relevantnim javnim tijelima s ciljem razvoja zajedničke metodološke osnove, kako je navedeno u obnovljenoj strategiji održivog financiranja. Okolišni rizici, uključujući rizike povezane s klimom i rizike koji proizlaze iz uništavanja okoliša i gubitka bioraznolikosti, trebali bi imati prioritet s obzirom na njihovu hitnost i posebnu važnost analize scenarija i testiranja otpornosti na stres u njihovoj procjeni.