Uvodna izjava (12)
Prema članku 19.a stavku 3. Direktive 2013/34/EU poduzeća su dužna izvješćivati o informacijama o vlastitom poslovanju i o svojem lancu vrijednosti. Postoje dokazi da poduzeća u lancu vrijednosti, uključujući mala i srednja poduzeća, od poduzeća koja izvješćuju primaju nerazmjerne zahtjeve za informacije, neovisno o postojećim ograničenjima utvrđenima u toj direktivi. Stoga je potrebno uvesti zaštitu za poduzeća u lancu vrijednosti koja u prosjeku nemaju više od 1000 zaposlenika tijekom prethodne financijske godine kako bi se ograničilo opterećenje za ta poduzeća („zaštićena poduzeća”). Poduzeća koja izvješćuju trebala bi se moći osloniti na samodeklaraciju koju izdaju poduzeća u svojem lancu vrijednosti za potrebe utvrđivanja veličine tih poduzeća. Ne bi trebala biti potrebna daljnja provjera od strane poduzeća koje izvješćuje. Međutim, poduzeće koje izvješćuje ne bi se trebalo osloniti na samodeklaraciju o veličini za koju zna ili se razumno može očekivati da zna da je očito netočna. Kada žele dobiti informacije o svojem lancu vrijednosti, poduzećima koja izvješćuju trebalo bi zabraniti da od zaštićenih poduzeća zahtijevaju informacije koje nadilaze određena ograničenja. Ta bi ograničenja trebala odražavati ograničenja utvrđena dobrovoljnim standardima izvješćivanja o održivosti koje Komisija treba donijeti. Istodobno, zaštićena poduzeća u lancu vrijednosti poduzeća koja izvješćuju trebala bi imati zakonsko pravo odbiti dostaviti informacije koje nadilaze ta ograničenja. Kako bi se osigurala djelotvornost tog prava i izbjeglo opterećivanje manjih poduzeća da proaktivno procjenjuju primjenjuje li se to pravo, od poduzeća koja izvješćuju, a koja odluče zatražiti informacije koje nadilaze ta ograničenja, trebalo bi zahtijevati da osiguraju da zaštićena poduzeća budu obaviještena o dodatnim informacijama koje se od njih zahtijevaju i o svojem zakonskom pravu da ih odbiju dostaviti. Kako bi se osigurala proporcionalnost, područje primjene tog „ograničenja za lanac vrijednosti” trebalo bi biti ograničeno na sljedeće načine. Prvo, njime se ne bi trebala zabranjivati dobrovoljna razmjena informacija, npr. informacija koje se obično razmjenjuju među poduzećima u određenom sektoru. Drugo, ono ne bi trebalo utjecati ni na kakvu obvezu koja bi mogla postojati, bilo ugovornu obvezu bilo obvezu na temelju prava Unije ili nacionalnog prava, dostavljanja informacija koje ne nadilaze informacije utvrđene u dobrovoljnom standardu. Treće, ograničenje za lanac vrijednosti trebalo bi se primjenjivati samo na prikupljanje informacija provedeno u svrhu izvješćivanja o informacijama o održivosti kako je propisano Direktivom 2013/34/EU. Ne bi trebalo utjecati na zahtjeve Unije u pogledu provedbe postupka dubinske analize ili prikupljanja informacija provedenog u bilo koju drugu svrhu, primjerice radi upravljanja rizicima poduzeća koje izvješćuje. Trebalo bi se smatrati da poduzeća koja izvješćuju u skladu s tim ograničenjima ispunjavaju obvezu izvješćivanja o informacijama o lancu vrijednosti kako je propisano Direktivom 2013/34/EU. Važno je da poduzeća koja izvješćuju od poduzeća u svojem lancu vrijednosti zahtijevaju informacije samo u mjeri u kojoj je to potrebno. Posebno je važno da zahtijevaju manje informacija od onih navedenih u dobrovoljnim standardima ako im nisu potrebne sve informacije iz tih standarda. Pružatelji usluga provjere trebali bi pripremiti svoje mišljenje o provjeri poštujući zaštite predviđene za poduzeća u lancu vrijednosti. Nadalje, spoznajući da možda neće uvijek biti dostupne sve potrebne informacije od poduzeća u lancu vrijednosti, poduzeće koje izvješćuje trebalo bi moći ispuniti zahtjeve za izvješćivanje o informacijama o lancu vrijednosti korištenjem informacija koje je izravno pribavilo od poduzeća u svojem lancu vrijednosti ili procjena koje se odnose na te informacije, prema potrebi.