Članak 40.
(1) Kad je mjenica plativa u novcu koji nije u tečaju u mjestu plaćanja, mjenična svota može se platiti novcem koji je tu u tečaju, a po vrijednosti koju ima na dan dospjelosti Ako je dužnik u zakašnjenju, imatelj mjenice može, po svom izboru, tražiti da se mjenična svota isplati domaćim novcem po tečaju koji vrijedi bilo na dan dospjelosti, bilo na dan isplate.
(2) Vrijednost stranog novca odredit će se po običajima koji vrijede u mjestu plaćanja, ali trasant može odrediti da se svota koju treba platiti, obračuna po tečaju određenom u mjenici.
(3) Ovi propisi ne primjenjuju se kad je trasant odredio da se isplata izvrši baš u novcu označenom u mjenici (odredba efektivne isplate u stranom novcu).
(4) Propisi stavka 2. i 3. ovoga članka primjenjuju se ukoliko nisu u suprotnosti s postojećim valutnim i deviznim propisima.
(5) Ako je mjenična svota označena u novcu koji ima isti naziv, ali različitu vrijednost u zemlji u kojoj je mjenica izdana i u onoj gdje je plativa, smatra se da se imalo u vidu novac mjesta plaćanja.
Objave koje su oblikovale ovaj članak
- NN 74/1994 (26. listopada 1994.)