Članak 10.
Razmjena informacija i iskustava
1. Za potrebe ove Direktive države članice i Komisija, uz pomoć Europske agencije za pomorsku sigurnost (EMSA), surađuju u razmjeni informacija na temelju sustava Unije za razmjenu pomorskih informacija iz članka 22.a stavka 3. i Priloga III. Direktivi 2002/59/EZ Europskog parlamenta i Vijeća(2) (SafeSeaNet) radi:
(a) poboljšanja informacija potrebnih za djelotvornu provedbu ove Direktive, posebno kako je predviđeno u okviru europskog sustava za satelitsko praćenje onečišćenja uspostavljenog ovom Direktivom (CleanSeaNet) i drugim relevantnim mehanizmima izvješćivanja, u cilju razvoja pouzdanih metoda praćenja onečišćujućih tvari u moru;
(b) razvoja i provedbe odgovarajućeg sustava kontrole i praćenja koji objedinjuje informacije predviđene u skladu s točkom (a) i informacije koje je Komisija stavila na raspolaganje državama članicama u sustavu SafeSeaNet, modulu THETIS-EU te druge informacijske baze podataka i alate Unije kako bi se olakšala rana identifikacija i praćenje brodova koji ispuštaju onečišćujuće tvari, u cilju optimizacije mjera izvršavanja koje poduzimaju nacionalna tijela;
(c) optimalnog upotrebljavanja informacija koje se pružaju u skladu s točkama (a) i (b) ovog stavka i informacija o kojima države članice izvješćuju u skladu s člankom 10.a, radi olakšavanja pristupa takvim informacijama i njihove razmjene među nadležnim tijelima te s tijelima drugih država članica i Komisijom; i
(d) osiguravanja da do 6. srpnja 2030. nadležna tijela digitalno analiziraju sva upozorenja velike pouzdanosti i navedu provjeravaju li ta upozorenja velike pouzdanosti koja svake godine šalje sustav CleanSeaNet, nastojeći provjeriti najmanje 25 % tih upozorenja velike pouzdanosti, pri čemu „provjera” znači sve daljnje mjere koje nadležna tijela poduzimaju u vezi s upozorenjem koje šalje CleanSeaNet kako bi se utvrdilo odgovara li predmetno upozorenje nezakonitom ispuštanju. Ako država članica ne provjeri upozorenje, trebala bi navesti razloge zašto to ne čini.
2. Države članice osiguravaju da se informacije o velikim incidentima onečišćenja s brodova pravodobno šire dotičnim ribarskim i obalnim zajednicama.
3. Komisija osigurava organizaciju razmjene iskustava nacionalnih tijela država članica i stručnjaka, uključujući one iz privatnog sektora, civilnog društva i sindikata, o primjeni ove Direktive u cijeloj Uniji, u cilju uspostave zajedničke prakse i smjernica za izvršavanje ove Direktive.
4. Komisija osigurava organizaciju razmjene iskustava i najbolje prakse među nacionalnim nadležnim tijelima država članica o tome kako osigurati djelotvorno određivanje i primjenu sankcija. Na temelju te razmjene informacija Komisija može predložiti smjernice, među ostalim o vrstama onečišćujućih tvari i osjetljivim područjima koja izazivaju zabrinutost.